2. 4. 2023. CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE: Sv. misa u župnoj crkvi u 11:00 sati; Milaševci 15:00 sati.
6. 4. 2023. VELIKI ČETVRTAK: Sv. misa večere Gospodnje u 17 sati u župnoj crkvi.
7. 4. 2023 VELIKI PETAK: Obredi Velikog petka u župnoj crkvi u 17 sati.
8. 4. 2023. VELIKA SUBOTA: Sv. misa Vazmenog bdijenja u 20 sati u župnoj crkvi.
9. 4. 2023. USKRS: Sv. misa u župnoj crkvi u 11:00 sati; Milaševci 15:00 sati.
10. 4. 2023. USKRSNI PONEDJELJAK: Sv. misa u župnoj crkvi u 11:00 sati.
VELIKA SUBOTA – BLAGOSLOV JELA:
8:30 MELINA
10:00 ORAŠAC
11:30 MILAŠEVCI ZA OSTATALE IZA MISE BDIJENJA U ŽUPNOJ CRKVI
Što označava Veliki ili Sveti tjedan?
Veliki tjedan naziva se i Tjednom muke te Svetim tjednom, a označava posljednje Kristove dane.
Blagdanom Cvjetnice, Nedjelje Muke Gospodnje, započeo je za katoličke vjernike Veliki tjedan, vrijeme kršćanske ozbiljnosti, sabranosti i promišljanja o svetosti vremena i događanja u njemu.
Veliki tjedan naziva se i Tjednom muke te Svetim tjednom, a označava posljednje Kristove dane. U Velikom tjednu, najčešće ujutro na Veliki četvrtak, održava se misa posvete ulja na kojoj se blagoslivlja ulje za svetu potvrdu, bolesničko pomazanje i katekumene, uvečer na Veliki četvrtak obilježava se sjećanje na Posljednju večeru, a na Veliki petak nema sv. Mise, obilježava se samo sjećanje na Isusovu muku i smrt na križu, dok je Velika subota dan tišine do Vazmenog bdijenja u subotu navečer, koje je vrlo bogato obredima. U nedjelju, na Uskrs, slavi se Isusovo uskrsnuće i pobjeda nad grijehom i smrti.
Cvjetnica
Na blagdan Cvjetnice Crkva se spominje Isusova trijumfalnog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe, što je opisano u sva četiri Evanđelja, ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga. Kad je ulazio u Jeruzalem, narod je dočekao Isusa mašući palminim i maslinovim grančicama i rasprostirući svoje haljine, putem kojim je išao jašući na magarcu. Na Cvjetnicu svećenik nosi crvenu, a ne ljubičastu boju odjeće kao u ostalim korizmenim danima. Uglavnom se prije svete mise upriliči ophod ili procesija, odnosno narod se okupi izvan crkve, noseći u rukama grančice (palmine, maslinove ili neke druge) koje svećenik blagoslovi, navijesti evanđelje o ulasku Gospodinovu u Jeruzalem, a nakon toga vjernici ulaze u crkvu.
Na Cvjetnicu se umjesto redovitoga čitanja evanđelja čita ili pjeva Muka (po Mateju, Marku ili Luki). Blagoslovljene grančice se obično nose kući i zataknu za križ. Nekad su se stavljale u staje, a danas se, osim u domove stavljaju i u automobile.
U Gorskom kotaru blagoslovljeni stručak stavljao se za rog pod krovom uz riječi “Bože blagoslovi taj dom” i s vjerovanjem, da će kuću zaštititi od nesreće. Kod velikog nevremena u vatru se bacao komadić blagoslovljenih grančica, kako bi se zaštitila kuća od groma. Cvjetnica se u južnoj Hrvatskoj zove i Palmana nedjelja te Neđeja od pôme u Župi Dubrovačkoj. Rano ujutro vjernici su se pripremali, da s pomom (isprepletena palmina grančica) i maslinovim grančicama idu u crkvu, da bi ih blagoslovili. Pomu su nosila samo djeca. One obitelji koje nisu imale djece ili su im djeca već odrasla, davali su pome djeci iz susjedstva. Djeci bi bilo drago imati što više poma, jer se na Uskrs djeci darivala pisanica, a onome tko je nosio pomu dali bi dvije. Pome su i u 19. stoljeću bile rijetkost, a i danas su cijenjene zato što se izrađuju samo u južnom dijelu Hrvatske, a malo žena zna kako se pletu. Nakon blagoslova, pome se odnose u pčelinjak, u polje, u staju, a u kući se stavljaju ispred raspela ili svete slike. Stara, prošlogodišnja, poma po običaju se ne smije baciti u smeće, već se ili zakapa u zemlju ili se, češće, spaljuje, a pepeo se koristi za pepeljenje na Pepelnicu.
U nekim hrvatskim krajevima postoji običaj umivanja na Cvjetnicu, a negdje i na Veliku subotu cvijećem, najčešće ljubicama i biljem. To je običaj djevojačkog umivanja u proljetnome cvijeću, koje je nabrano u polju ili ispred kuće i stavljeno u lavor. Po Slavoniji je i “santrač” (ograda oko bunara) bio posebno nakićen. Htjelo se dati počast vodi i cvijeću, mladosti i proljeću. Od Cvjetnice do Uskrsa u kućama je gotovo tišina, osobito na Veliki petak.
Veliki četvrtak
Veliki četvrtak označava posljednji dan korizme, a na taj dan navečer započinje vazmeno trodnevlje (Veliki četvrtak, Veliki petak, Velika subota). Prije podne održava se samo jedna sveta misa u cijeloj nad/biskupiji, koju slavi nad/biskup sa svojim svećenicima.
Ona se naziva Misa posvete ulja. Nad/biskup tada blagoslovi tri ulja: bolesničko ulje, kojim se mažu bolesnici, katekumensko, kojim se mažu krštenici, te krizmu, tj. mješavinu maslinova ulja i mirisa (uglavnom balzama), koja se upotrebljava kod krštenja, potvrde, te kod svećeničkog i biskupskog ređenja.
Navečer se u svakoj župi slavi misa Gospodnje večere. Prije mise se isprazni tabernakul (svetohranište, ormarić u kojem se čuvaju hostije). Pjeva se Slava, a tada zazvone zvona i više ne zvone do vazmenog bdijenja. Nakon čitanja evanđelja često je obred pranja nogu.
Nakon mise se posvećene hostije, namijenjene za pričest na Veliki petak, prenesu u pokrajnju kapelu ili oltar, zajedno s Presvetim (tj. velikom posvećenom hostijom koja se sprema u tzv. pokaznicu, odnosno dijelom prozirnu ukrašenu posudu, tako da vjernici mogu jasno vidjeti hostiju – Isusa Krista). Ujedno, svi se ukrasi s oltara odnesu. Tada se obično uprigodi barem jednosatno klanjanje, kao spomen na Kristovu molitvu u Getsemanskom vrtu, kada su njegovi učenici pozaspali.
U dane Svetog trodnevlja, tj. od četvrtka do subote, redovito se nisu obavljali težački poslovi na polju. U te dane ne zvone crkvena zvona. U Dalmaciji je običaj da se na Veliki četvrtak vezuju crkvena zvona. Dječaci drvenim škegrtaljkama označuju vrijeme jutarnje, podnevne i večernje molitve “Anđeo gospodnji” te vrijeme početka crkvenih slavlja. Običaj šibanja poznat je u Istri i u Slavoniji, gdje se naziva “šibarine”. Negdje se na Veliki četvrtak poslije tri sata ne dira u zemlju i ide se na misu. U Dalmaciji, gdje se na Veliki četvrtak, a negdje u sve dane Svetog trodnevlja udara šibama po crkvenim klupama tako dugo dok se ne izlome šibe, a čin se naziva “tući barabana” pa naziv podsjeća na Barabu, sudionika Isusova procesa pred rimskim upraviteljem Poncijem Pilatom. Šibe su bile od trsa iz starog vinograda ili od grana masline ili gloga. U Labinštini na Veliki četvrtak za večeru se jelo zelje (kupus), jer se vjerovalo da je na posljednjoj večeri Isus s učenicima isto večerao. Zato se ovaj dan još nazivao zeljavi četvrtak.
Hrvati u Bosni se na Veliki četvrtak kuhaju varivo od srijemoža (medvjeđi luk, lat. Allium ursinum). Ranije je bio, a ponegdje se i zadržao običaj bijeljenje ili vapnjenje kuće. Kuća se čisti i obnavlja, kao što se teži čišćenju duše.
Na Hvaru su glasovite procesije za križem ili hvarske procesije za križen što je naziv za tradicijsku noćnu procesiju, koja se već nekoliko stoljeća svaki Veliki četvrtak organizira na otoku Hvaru.
Procesija je jedinstveni i izniman obred. Po svom trajanju i po naglašenom pasionskom sadržaju, pripremaju je i provode bratovštine, odnosno zajednice hvarskih vjernika u čiju je povijest i život križ duboko upisan. Okosnica procesije je Gospin plač, osmerački pasionski tekst iz 15. stoljeća kojeg u formi glazbenog dijaloga pjevaju izabrani pjevači, kantaduri. Dva pjevača iz svake procesije po dolasku u crkvu započinju pjevati Gospin plač a druga dvojica im odgovaraju pjevajući posebne stihove ispjevane u čast zaštitnika crkve i nadahnute mukom Isusovom. Prvi zapis o procesiji “Za Križem” nalazimo u vizitaciji biskupa Milania iz 1658. godine. On bilježi da je procesija započela znatno ranije i odvijala se na Veliki Petak ujutro ili iza ponoći. Danas procesija “Za Križem” počinje u 22 sata na Veliki Četvrtak, traje 8 sati, duga je oko 22 km i obuhvaća šest župa: Jelsu, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrbosku.
Put koji vodi od crkve do crkve osvjetljava se svjetiljkama i spužvama namočenim u parafinsko ulje, a na prozore kuća ljudi stavljaju svijeće. Procesiju predvode odabrani križonoše koji nose križ težak do 18 kilograma, ponekad bosonogi, odjeveni u bijele tunike kao i ostali članovi bratovštine. U Vrbanju je običaj, da se na povratku pohodi groblje te se oda počast pokojnicima koji više ne mogu sudjelovati u procesiji. Tada se pjeva “Martvih duše ti sahrani, di su tvoji odabrani”.
Veliki petak
Veliki petak je spomen na Kristovu smrt. Na taj se dan u Crkvi oduvijek postilo. Post je obavezan za sve osobe od 18 do 60 godina. Ne jede se meso toplokrvnih životinja niti mesne prerađevine, a dopušten je jedan cjeloviti obrok. U kontinentalnom dijelu Hrvatske najčešće se jede grah, suho voće, kompoti, štrudle od sira te tijesto s orasima i makom. Također se jede i riba. U kontinentalnom dijelu šaran i štuka, a u Istri, Primorju i Dalmaciji morska riba i plodovi mora. U Bosni u puno slučajeva oni koji poste ‘žežinjaju’-jedu samo kruh jednom na dan i piju vodu.
Na Veliki petak nema svete mise, nego postoje samo obredi Velikog petka. Svećenik nosi odjeću crvene boje, simbol mučeničke smrti. Obredi započinju u šutnji i bez pjesme. Oltar je bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika, da se simbolizira Isusova muka i smrt, a vjernici se u crkvi okupljaju razmišljajući o Isusovoj muci. Kada svećenik dođe do oltara, klekne ili legne okrenut licem prema dolje i tiho se moli. Evanđelje na Veliki petak je Muka, i to po Ivanu, koja se čita ili pjeva.
Umjesto obične molitve vjernika, čita se točno propisana sveopća molitva, u kojoj se moli za razne potrebe i osobe. Slijedi ljubljenje križa. Donosi se drveni križ, koji se u tri stupnja razotkriva. Svaki put se pjeva: Evo drvo križa…, a narod u šutnji poklekne, te odgovara: Dođite, poklonimo se!, svaki put višim glasom.
Nakon toga svaki vjernik dolazi do oltara i klanja se križu ili ga ljubi. Pri tome se pjevaju tzv. prijekori, odnosno pjesme koje označavaju tužbe raspetog Krista za nezahvalnost puka (npr. Puče moj, što učinih tebi…). Zatim slijedi pričest, i to s hostijama koje su posvećene na Veliki četvrtak. Nakon toga se iznosi Presveto (Kristovo tijelo u pokaznici) iz crkve, kao znak Kristove smrti.
Nekad su stariji ljudi molili 33 Isusove krunice. Pila se čaša crnog vina kao uspomenu na prolivenu Isusovu krv. Na Veliki petak sve je tiho jer se vani ništa ne radi. Posebno se ne radi ništa, ako se mora nešto tući npr. čekićem i sl. U Poljicama se navečer prije obreda pjeva Gospin plač. Na Veliki petak u svim Kaštelima održavala se procesija s upaljenim svijećama i nošenjem križa kao simbolom, koji je od simbola muke i trpljenja postao znak spasenja i otkupljenja. U Kaštel Starome je do 1910. bio običaj, da se na prozore kuća stavljaju glemoči (veliki puževi) napunjeni uljem s fitiljem, koji su postavljani u križ. Na krov crkvice sv. Josipa u Kaštel Starom postavljani su poveći volci, dok su procesiju pratili i ribarski brodovi, na kojima bila upaljene svjetiljke.
Običaj čuvanja Svetoga groba u Dalmaciji je oživotvoren preko tzv. žudija. Žudije su čuvari Kristova groba u južnohrvatskom tradicijskom običaju uprizorenja događaja oko Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Sjemeništarac Ante Gluščević iz talijanskog Loreta 1857. donio je taj običaj u svoju župu sv. Ilije u Metkoviću, otkud se proširio dolinom Neretve i kasnije Dalmacijom i Dalmatinskom zagorom. Ovaj tradicijski običaj raširen je po cijeloj Dalmaciji od kraja 19. stoljeća. S vremenom, svaka je župa iznjedrila svoje običaje tako da se danas ti običaji međusobno razlikuju po svojim specifičnostima. Žudije čine 12 stražara predvođenih zapovjednikom tzv. “judom” kao trinaestim članom. Najčešće su odjeveni u odore rimskih vojnika, a negdje i u odore mornara ili u narodne nošnje. Postoji pravilnik ili scenarij djelovanja žudija u te dane: vrijeme kad izlaze, redoslijed mijenjanja, postupak zamjene, redoslijed u procesiji i to u detalje sa slikovitim skicama i shemama kao pravi vojnički pravilnik. Uprizorenje počinje na Veliki četvrtak kada žudije izlaze pred oltar, gdje stražare izmjenjujući se po četvorica sve do Vazmenog bdijenja. Žudijski običaji završavaju na Veliku subotu kada se pjevaju “Gloria” i “Slava Bogu na visini”. Nakon što se ugase sva svjetla, začuje se jak zvuk i uzvik: “Isus je uskrsnuo”, nakon čega se ponovo pale sva svjetla, žudije padaju na pod i preplašene pobjegnu.
Velika subota – Vazmeno bdijenje
Velika subota predstavlja spomen na Kristov počinak u grobu. Nema mise niti pričešćivanja. Oltar ostaje i dalje nepokriven. Navečer (nije točno određeno vrijeme, ali ne bi trebalo započinjati prije 21 sata, niti završiti nakon 6 sati u nedjelju) se slavi Vazmeno (ili uskrsno) bdijenje. Vazmeno bdijenje je spomen na Kristovo osloboditeljsko djelo, spomen na Kristovu muku i smrt, te njegovo uskrsnuće, po kojima su vjernici spašeni.
Vazmeno bdijenje započinje paljenjem i blagoslovom “ognja bdijenja”, odnosno vatre koja se naloži u blizini crkve i pripravom uskrsne svijeće, odnosno velike svijeće na kojoj su urezana grčka slova alfa i omega, kao znak da je Krist početak i svršetak svega, te tekuća godina. Zatim svećenik pali uskrsnu svijeću od ognja bdijenja i s njom ulazi u crkvu. Dok ulazi, tri puta pjeva, svaki put višim glasom: Svjetlo Kristovo!, na što vjernici odgovaraju: Bogu hvala! Pri tome pale svoje svijeće od uskrsne.
Nakon toga slijedi hvalospjev svijeći, koji započinje: Ovo je noć… Potom se čitaju biblijska čitanja. Najprije se čitaju tekstovi iz Starog zavjeta, kojih može biti sedam, a nakon svakog se pjeva ili čita psalam, te svećenik moli kratku molitvu. Ipak, broj se tih čitanja može smanjiti na tri, s tim da se izvještaj o oslobođenju iz Egipta ne smije izostaviti. Nakon posljednjeg starozavjetnog čitanja svećenik zapjeva Slava Bogu na visini…, a potom se čita poslanica, pjeva ponovno Aleluja, te slijedi evanđelje.
Ponovno se počinju svirati orgulje, pale se svijeće na oltaru, te zvone sva zvona. Nastupa, dakle, radost jer je Krist uskrsnuo, pobijedio smrt. Danas se slavi i danja misa na Uskrs.
Takva bogata liturgija želi pokazati značenje Kristova vazmenog otajstva (tj. muke, smrti i uskrsnuća), po kojem su ljudi otkupljeni.
Velika subota dan je tišine i molitve. Na taj dan radili su se samo kućni poslovi, a nije se išlo na polje. Domaćice bi pekle sirnice, a djeca bojala pisanice. Posjećuje se posebno uređeni Božji grob u crkvi. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj čest je običaj uskrsnih krjesova – vuzmenki. U mnogim hrvatskim krajevima ljudi pripravljaju pred crkvom pravu gomilu drva koju onda pale kresanjem kamena o kamen, a ne suvremenim upaljačem ili šibicom. No prije je svećenik palio vatru tako da je potpaljivao gubu – koja raste po panjevima i na starom drveću – i zatim naslagana drva.
Uskrs
Uskrs se često naziva i Vazam. Sama riječ vazam dolazi od vuzem (uzeti), odnosno označava da se nakon dugog vremena posta (post se u korizmi, i to ne svugdje, prekidao samo na Veliki četvrtak) opet može uzeti meso. Postoji određena razlika između Vazma i Uskrsa. Dok Uskrs označava sam dan kada se slavi Kristovo uskrsnuće, Vazam je širi pojam i označava cijelo otajstvo spasenja – Kristovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavu.
Uskrs je nastao od riječi uskrsnuti koja vuče korijene iz starocrkvenoslavenskog jezika u kojem je glagol *kr?snoti značio rasti i razvijati se. Prefiksacijom uz- dobiven je praoblik od kojeg se razvio današnji hrvatski glagol. Naziv Vazam (kajkavizam Vuzem) Petar Skok povezuju s riječju uzeti (stsl. v?zęti < uz + imati), odnosno razdoblje suprotno Mesopustu kad se opet počinje uzimati meso. Drugi ga pak povezuju tako da su Ćiril i Metod poslavenili grčku riječ Pasha (p > v, ozvučivanje s > z) te je tako dobivena riječ Vazam. Naziv, Pasha, češći je u drugim povijesnim konotacijama. Hebrejska riječ pasah značila je prolaz (prolaz Židova kroz pustinju nakon 40 godina).
Uskrs je najveći kršćanski blagdan, slavi se središnji događaj kršćanstva: Kristovo uskrsnuće. Skrušene molitve, procesije, obredne vatre, blagdanski spravljena jela i kolači i njihov blagoslov u uskrsnoj košari, bojenje uskrsnih jaja, uskrsno čestitanje i darivanje te pjesme u slavu Uskrsa dio su hrvatskih pučkih uskrsnih običaja. Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano vazmeno bdijenje. Na sam Uskrs tradicijski se blaguje šunka, a domaćice često ispeku kruh te priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje. Tradicijska uskrsna jela su: pinca, sirnica, razne uskrsne pogače ukrašene pisanicama, peciva, kuhana šunka i šunka pečena u kruhu s mladim lukom, hrenom i rotkvicama, kuhana kokoš s domaćim rezancima, kuglof, rožata i dr.
Djeca se za Uskrs igraju igrama u koje su uključene pisanice poput: tuckanja pisanicama, gađanja pisanica kovanicama, traženja sakrivenih pisanica po kući ili u travi izvan kuće i sl. U igri tuckanja jajima, uzme se svoje jaje i izabere se protivnika. Jaja se jedno u drugo tuckaju vrhovima, a pobjednik je onaj čije jaje ostane čitavo i on nastavlja igru. Pisanica pobjednica je ona, koja ostane čitava nakon cijelog kruga.
Nekoć je Uskrs bio smatran savršenim trenutkom krštenja stoga se na toj misi novi članovi pridružuju Crkvi, a stari članovi obnavljaju zavjete. Pjevaju se veselije i svečanije pjesme te slavi samo uskrsnuće.
U srednjem dijelu gornje Hrvatske, posebice u Prigorju i Zagorju postoji tzv. pohod raspetnika ili križičara. Kako su tamo sve do 1954. crkvena slavlja Velikog tjedna bila održavana prije podne raspetnici su odmah poslije svečanosti uskrsnuća obilazili sela. Bila je to skupina koju je predvodila osoba s raspelom, a počesto ju je pratio netko s bubnjem i pjesmom. Prva takva pjesma vezana uz taj običaj datira još iz 1644. kada je zapisana u tzv. Pavlinskoj pjesmarici. Prema običaju raspetnici su ulazili u kuću ili bi stali pred nju čekajući da ukućani izađu van te su svakome nudili raspelo da ga poljube. Ukućani bi ih potom darivali novcem, a mlade snahe rupcem.
Bojanje pisanica duboko je ukorijenjeno u hrvatskoj tradiciji. Glinena jaja pronađena su u grobovima starih naroda na našem prostoru, prije dolaska Hrvata. Za bojanje pisanica, koristile su se prirodne boje, najčešće crvena dobivena kuhanjem ljuski crvenoga luka. Crne pisanice karakteristične su za Međimurje. Boja se dobila od bobica bazge ili čađe. Motivi na pisanicama radili su se struganjem iglama, skalpelima ili nožićima. Koristio se i vosak, tako da se na vrh pera ili tankoga drvenoga štapića stavila kuglica voska, koji se rastalio na plamenu svijeće. Kada se završilo crtanje voskom, jaje se stavilo u boju i kuhalo. Na kraju se premazalo komadićem slanine radi sjaja.
Osim kršćanskoga križa te biljnih motiva čest je motiv na pisanicama i hrvatski pleter te hrvatski grb i stihovi iz domoljubnih pjesama.
Pisanice su darivali zaljubljeni s ljubavnim motivima (srca, dva goluba) ili porukama (ovo se jaje za poljubac daje – Međimurje), kako ljubavnim, tako religioznim i čestitkama. Djevojke bi u Podravini svoje dobivene pisanice ponosno stavljale na prozore, a u Dubrovniku bi mlade zaručniku darovale tucet jaja. Budućoj pak svekrvi ispekle bi pletenicu od tijesta. U okolici Đurđevca na pisanicu se pisala čestitka s dobrim željama. U bogato ukrašenim košarama hrana se nosila u crkvu na blagoslov na Vazmeno bdijenje. Pisanice su se darivale susjedima i rođacima.
Od 2008. godine pisanica u Hrvatskoj ima status nematerijalnoga dobra. Turistička zajednica Koprivničko-križevačke županije je 2009. pokrenula projekt izradbe velikih uskrsnih jaja oslikanih u maniri naive u suradnji sa slikarima naivcima članovima Udruge hlebinskih slikara i kipara, Udruge “Molvarski likovni krug” i Likovne sekcije “Podravka 72″. U suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom velika uskrsna jaja, krasila su trgove gradova i mjesta u Hrvatskoj i u inozemstvu.
(Izvor: IKA)
